Virtuozna baletna naracija

Sve bogatija knjižnica narativnih baleta popunila se još jednim izdanjem. U Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu praizveden je 25. lipnja dramski balet prema motivima istoimenoga slavnog romana Gustavea Flauberta Gospođa Bovary koreografkinje, redateljice, dramaturginje i autorice glazbenog koncepta Valentine Turcu. Ona je virtuozno, plesom i pokretom, ispričala tu priču književnog realizma, pretežito na osnovi glazbe Frédérica Chopina, ali i nekih drugih, sjajno sljubljenih glazbenih ulomaka. Plesna naracija prati i najmanji detalj, kao da čitamo prozni tekst. Iz svakoga trenutka predstave izbija muzikalnost, dramska uvjerljivost, elegancija. Koreografija i pokret, čak i hod, radnja i dramska napetost koje tu i tamo ostaju prepuštene samo odjeku glazbe izviru iz nje, teku i nošene su valovima glazbe.

Gospođa Bovary – prizor iz predstave / Snimio Jovica Drobnjak

Valentina Turcu u velikoj se mjeri koristi istim Chopinovim skladbama kao John Neumeier u Dami s kamelijama, a sličnosti ima i u koreografskom prosedeu. No autorica na svoj način gradi put prema tim visokim uzorima i idealima. Kao primjer ističem pas de deux Emme i supruga Charlesa koji se, na glazbu prvog i drugog stavka Chopinova Prvoga klavirskog koncerta, pretapa u pas de deux Emmina upoznavanja s Léonom.

Valentina Turcu osjetila je lik Emme Bovary kao simbol bovarizma, „nemoćne čežnje osrednjih duhova prema visinama, melankolične volje za junaštvom i poezijom u zatvorenoj kuli ugušenih želja, neostvarivih ambicija, zavisti, svakidašnje dosade” (Antun Šoljan). Pomno vodeći brigu o najmanjim detaljima, s najvećom je pažnjom i profinjeno neoklasičnu koreografiju kreirala za svakoga pojedinog plesača. Dvije podjele uloga (viđene na izvedbama 27. i 29. lipnja) bile su podjednako uvjerljive u zaokruženosti i izrađenosti likova, a pritom je bilo jasno kako svaki plesač uživa u povjerenom mu zadatku.

Iva Vitić Gameiro i Natalia Kosovac podjednako su snažno, svaka na svoj način, a opet vjerno koreografkinjinu predlošku, ostvarile naslovnu ulogu. Njihova sugestivnost i ganuće tumačenja tako su djelovali na publiku da je suosjećala s tom lakomislenom, tragičnom junakinjom umjesto da je osuđuje. Posebno je dojmljiv prizor odnosno trenutak kada je Rodolphe napušta. Doživjeli smo je kao nesavršeno ljudsko biće, ne razmišljajući o psihičkoj strukturi njezine ličnosti. Ona nije samo žena iz doba nastanka romana, ona je i žena našega doba, što je naglašeno scenografijom Marka Japelja i kostimima Alana Hranitelja. Crna elegancija scene, uza svjetlo Aleksandra Čavleka, funkcionalnost svih elemenata prekrasnog namještaja za brze promjene i atraktivni kostimi promišljeno su i detaljno uklopljeni u cjelovitost predstave. Doista je rad na detaljima za nju karakterističan. Valentina Turcu majstorski ocrtava ugođaje pojedinih prizora. Pariški prizori odvijaju se uz glazbu drukčiju od Chopinove (ulomci skladbi Philipa Glassa, Sergea Gainsbourga, Ryuichija Sakamota, Khatije Buniatishvili).

Razuzdanost i rastrošnost Emme Bovary, njezin moralni pad i put u propast odigrava se u odnosu s trojicom muškaraca. Zbog seksualne strasti osobito je fatalan Rodolphe, kojemu koreografkinja namjenjuje najmanje sofisticiranu koreografiju. Odličan je bio Guilherme Gameiro Alves, a i Taiguara Goulart. Usput rečeno, u Matičinu časopisu Kolo svojedobno su objavljeni cenzurirani dijelovi Flaubertova romana s eksplicitnim opisima seksa.

Taiguara Goulart tumači i Charlesa, na ekstrovertiran način, u čemu je, u cjelini, za nijansu dojmljiviji od Takuye Sumitoma, čiji je Charles više introvertiran, osim u finalu kada prosuklja njegov završni očaj. I taj je lik Valentina Turcu lijepo postavila, logično vodeći njegov emocionalni razvoj i odnos između žene i muža, gdje oni mijenjaju polove: Emma u početku afektivno izbjegava dosadna joj muža, a kada u njemu ugleda slamku spasa, on je odbacuje, shvaćajući kakva je.

Uloga Léona i njegov odnos s Emmom negdje je između odnosa s prethodnom dvojicom. Balint Rauscher suptilnije je ostvario lik od Guilhermea Gameira Alvesa, koji ga je shvatio jednako strastveno kao Rodolphea. Pozornost privlači lik gospođe Lheureux, a izvedba Edine Pličanić i Lucije Radić osvajaju. Zanimljiva je razlika u interpretacijama uloge Charlesove majke: Atina Tanović energičnija je u pokretu, dok je Ozana Mirković izražajnija u mimici. Ostale male uloge predvode George Stanciu i Dan Rus u ulozi Charlesova oca.